da Suada Čamo mancano 12 mesi
1866
Più simili a questo
Dragi moj Zijo!Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade. Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: “Crni su im konji, crne potkovice.” Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan. Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata. Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…Branko Ćopić
http://www.avlija.me/portreti/stari-tekstovi-branko-copic-sebi
NEJIRA ŠEHOVIĆ, VII1 / OKTOBAR, MJESEC KNJIGE, JU OŠ " NAFIJA SARAJLIĆ, 2023.
